Nije mi zadrhtao luk..(..u dvorani plišanih balegara)...
Nije mi zadrhtao luk,
kad uđoh
u dvoranu svetih balegara,
kojima ne bijaše teško tuđe nedohvatnosti
u sfere božanske zavrtjeti,
od nečega što je puk prezirao
oni su stvarali pjesme...
Nije mi ruka klonula,
kad vidjeh
skarabeji plišani
posloženi kao igračke,a
na zidovima
prikačene još žive leptirice..
Gdje sam to zašla?
u koju katakombu podsvijesti
gdje samo muk
i olakotne igre sa onim
što još malo diše
ili sa onim
čija svetost postaje čin blasfemije
bez žive volje blaženog kotrljana?
Tu negdje, i snove, netko čita,
ispričane žutim slovima
nekog prolupanog prosjaka
koji je isprosio novčić
da kupi za sebe gutljaj ljute ljubavne vatre...
Ne, nije moja strijela odustala od pogleda
koji nebo u ovom kuloaru sivom
želi pronaći..
Ja i dalje
mogu u trenutku
postati sve
jer i jesam sve
i mazna kuja
i sveta zmija
ona koja se gubi kada se otvori
i ponovo se pronađe
kada se zatvori..
Ja jesam sve
ali ovdje,
u ovoj dvorani plišanih skarabeja
biram da sam ništa..
Jer tek tako mogu
sudbinu svoju
kao lopov prevariti
i izlaz do svjetla
ponovo pronaći...
http://www.magicus.info/hr/magicus/tekst.php?id=98415
komentiraj (4) * ispiši * #
