SONATA ZA UMORNE SVIRAČE
Razodjevena od običnosti
gola i bosa,
pod suncem vječnosti
htjedoh odsvirati
jednu sonatu
za sve cvjetove,
koji nemaju svoje meko tlo,
kap kiše
da ih dotakne
i dodir vjetra,
da ih pomakne,
a oni opet,
kroz napukla srca,
kao kroz užareni asfalt,
prkose svojom voljom,
svojom željom,
da cvatu
kada sve tuge
vijore na bedemima
poput pobjednika
i sve radosti
plaču u okovima…
Htjedoh zasvirati,
za sve one ključare,
koji na vratima raja
ne znaju više niti svoje
niti tuđe ime,
ali i dalje vrata zatvorena drže
pomireni sa prozvanom svetošću,
koja je odavno
izgubila sjaj..
Dodirujem tipke
ovog crno bijelog svijeta
i prebirem po njima,
dok ne odlučim započeti svirku,
ali i dalje
tišina me grli
poput nepoznate duše,
koja me poznaje
i prepoznaje
i ne gleda moje tijelo
moju kožu,
nakupine vremena,
koje kroz pore sadašnjosti
kaplju poput znoja..
Da, trebala bih zasvirati
tu prokletu sonatu,
za sve sladunjavosti,
sve one umjetne pokušaje
da se bude, to što nismo,
samo da se bude,
bez kraja i početka…
Trebala bih početi glazbu besmrtnu
za sve umorne poglede
i ruke drhtave,
koje lome zadnje nade
u jasnovideće sutra
i konačno
započinjem,
bez ijedne poznate note,
uspravna
udaljena od klavira..
A capella,
glasom budim
čuvare svemira,
da se pridruže
i ljude,uspavane duše
zauvijek probude…..
http://www.magicus.info/hr/magicus/tekst.php?id=116442
komentiraj (4) * ispiši * #
