U OVOM SVIJETU, PUNOM PROSTRANSTVA
U ovom svijetu,
punom prostranstva
gdje možemo
tako nesputano rasti,
mi sužavamo vidike,
prekrajamo poglede,
gledamo
tko će niže pasti,
tko će više stisnuti ruku,
tko će bolje
zatvoriti svoje srce
i biti slijep
na tuđu bol
i muku.
U ovom svijetu,
tako prepunom boje
mi crnilom mrljamo prste
pokazujući slovima
što je tvoje,
a što moje,
dok na trotoaru
pored nas
promrzlo dijete
tek mrvicu neba traži
dok se mi zbunjeni,
iza uha češemo,
tražimo, da možemo nešto dati,
ali tražimo
i da nam se poklonjeno vrati.
U ovom svijetu,
gdje je više hramova,
nego molitava
na oltare nosimo cvijeće
bogovima,
za više novaca
više sreće,
dok pred vratima
prosjake brižno tjeramo,
jer red naš svagdašnji
svojom glađu i žeđi,
u našem sigurnom svijetu
možda bi narušili
i vrijeme naše dragocjeno
Bogu namijenjeno
potrošili.
U ovom svijetu,
zapravo,
tako čarobno sazdanom
prepunom svega što trebamo
mi se trudimo,
da što više zidamo
tornjeve od zlata,
dok nam stopala hodaju
stazama od blata.
I umjesto,
da spustimo pogled
i skinemo svečane halje,
uprljamo se blatom
i sretni koračamo dalje,
sami sebi presuđujemo
sami sebe osuđujemo
na svetost,
bez mogućnosti
za oprost,
na neki oreol,
koji nikad nećemo moći imati
i neku plavetnu slobodu,
koju nikad
nećemo moći
ovakvi, kakvi jesmo
do kraja
spoznati.
http://www.magicus.info/hr/magicus/tekst.php?id=115854
komentiraj (4) * ispiši * #
