VENA AMORIS
Rađamo se..Putujemo..Istražujemo..
Neumorni putnici, svakim novim životom, silazimo na drugoj stanici.
Čini nam se, poodmakli smo već dobar dio puta, a onda shvatimo, da je cilj još daleko.
Pa ipak nastavljamo, ili pokušamo odustati.
Ali odustajanje ne doživljava duša u nama, i goni nas, gotovo gura naprijed, kada mislimo da stojimo u mjestu.
Ona je žedna, vječito žedna Izvora, kojeg slijedi, i napaja se, Izvora, kojem ljubavlju nazivamo.
Ljubav slijedimo, ljubav pokušavamo prvo naučiti, pa onda živjeti..
Ali spoznajama nedostaju riječi.
Jer, prvo je bila Ljubav, pa tek onda je progovorila glasom, snažnim, da su zvijezde zadrhtale, a opet, tako umilnim, da je čak tišina poželjela progovoriti, iako je nijemost njeno tkivo.
I tako, putujemo, slijedimo Izvor, vraćajući se ka oceanu..
Ponekad siđemo sa vlaka, hodamo bosi, po trnju i kamenju, pokida nam se haljetak, počnu nas šibati vjetrovi nemilosni, okreću od nas glavu, drugi, koji u toploj odjeći i novoj obući, prolaze mimo nas.
Ne znajući, da će i njima odjeća jednom biti pohabana, a cipele poderane.
Pa će sve baciti sa sebe.
Kada osjete miris beskonačnosti, i začuju šum valova oceana u daljini..
Pa ćemo goli i bosi, pretrčati još malo puta, koji će biti pred nama..
A onda provjeriti, imamo li u šaci, kristalnu esenciju bezuvjetnosti, poput malene suze, koju smo cijelo vrijeme, kroz ljubav, željeli spoznati i sačuvati.
Voljeli smo za sebe, voljeli smo kroz sebe, često tražili ono što smo dijelili, bar komadić toga nečega, što smo, misleći, iz srca darovali.
A srce je stalno šaputalo, da želi osjetiti potpunost, neuvjetovanost, isprazniti se do kraja, ne očekujući ništa za uzvrat.
Poput predivne livade, koja traži sigurne ruke kosaca, ne bi li bila prohodna i čista, za nove korake i nove uzdahe zaljubljenika.
Često smo se stavljali iznad onih najmanjih, misleći da samo mi znamo tajne bezuvjetnosti, i da samo nama pripada ta esencija ljubavi.
Dok nam se priroda smiješila, nudeći nam ponekad pred očima, ono što smo tražili: ponekad meku šapicu i vlažni nosić, naših ljubimaca, ponekad iskričavi osmjeh zaigranog djeteta, a ponekad, samo meki baršun rascvjetane ruže..
Uvijek smo bezuvjetnost tražili na krivi način.
Gotovo uvijek..
Da bi shvatili, u konačnici, da bez nje ne možemo stvarati nove svjetove, niti imati mogućnost, u njima živjeti.
Onaj, u čiji ocean ćemo zaroniti, prati nas od početka.
I pušta da shvatimo..nema iznad, nema ispod, kada se ljubi puninom, prvo se moramo isprazniti.
Razodjenuti.
Od svega poučenog i naučenog.
I voljeti sve istim žarom, bez razlike, i bez zahtjeva. Ne tražeći ništa natrag.
Jer, tek tada, svemir nam pruža čudesnu magičnu moć stvaranja.
Da..
Pogledat ćemo još jednom, jesmo li izgubili usput, dragocjenu esenciju ljubavi, otvoriti dlan, i baciti se u ocean, zajedno sa njom..
Rastočit ćemo se, kroz naše rasute stanice, poteći će istina, oivičena rubovima zlatne prisutnosti Stvoritelja.
http://www.magicus.info/hr/magicus/tekst.php?id=115815
komentiraj (2) * ispiši * #
