JOŠ ME IMA NA RUBOVIMA DOSTATNOSTI
Dok vučem arku
upregnuta konopima
obasuta podsmijehom onih
koji dostatnost veličaju
i šire granice svoje veličine
zadovoljni sredinom
kažu, zlatnom,
ja arku ostavljam na suhoj zemlji
i ronim kroz dubine neba
dozivajući blagu rosu ljubavnu
Onoga koji čeka trenutak
moje tišine...
I pokazujem svima
tamo negdje,
gdje se možemo sastati
obnaženi od maski,
čisti poput golubice
puštene iz nevine ruke anđela,
no, dostatnost gura želje u zapećak,
bez imalo milosti...
Ja i dalje čekam susrete
sa zagrljajem bez zadrške
i pogledom,
koji pretače sunce
iz oka u oko...
komentiraj (1) * ispiši * #
