život između rapsodije i parodije
Kako se vrti
tako ga hvatamo
zvrk na ravnom
kamenčić ga baca
na početak okretaja,
a mi glačamo površinu
nemoćni ponekad,
da idealu za vrtnju postignemo
pa smjestimo sve u parodiju
smijući se onima koji kažu
da se treba smijati,
a zapravo nije smiješno
ne slušamo one iz orkestra smislenosti,
koji rapsodiju ljubavnu uzalud sviraju,
gledamo one koji seciraju
savršene trenutke neponovljive
i fokusiramo se,
fokusiramo na mrtvačnicu,
gdje se odlažu dijelovi ljepote
zamrzavaju nježnosti,
gdje se svrha traži u određivanju
onoga što trebamo biti,
a ne onoga što jesmo.
A što to jesmo?
Ona ptica,
koja je prhnula
sa rešetke na prozoru uma,
koja nam je pjevala pjesmu istine
i dotakla ona krila duše u nama,
kojima sa njom
možemo poletjeti,
a mi i dalje parodije
na ekranu gledamo,
dok orkestar ljubavnu pjesmu
negdje izvan zidova svira...
http://www.magicus.info/hr/magicus/tekst.php?id=113922
komentiraj (5) * ispiši * #
